U tišini koja je obavila Sarajevo, ostali smo nijemi pred gubitkom jednog mladog života — života koji je tek počeo ispisivati svoje najljepše stranice. Otišao je prerano, u vremenu kada su snovi bili veći od straha, kada je znanje bilo putokaz, a budućnost obećanje. Njegov talenat, mladost i dobrota ostaju urezani u srcima svih koji su ga poznavali. Neke svjetlosti nikada ne prestaju da sijaju — one samo nastave živjeti u našim sjećanjima, u riječima, u tragovima koje je ostavio. Kao škola, izražavamo najdublju i najiskreniju sućut porodici, prijateljima, kolegama i svima koji su imali privilegiju da budu dio njegovog života. Neka pronađu snagu u ljubavi koja ne prestaje, jer ljubav je jedino što ni smrt ne može ugasiti. U isto vrijeme, naše misli i nade su uz hrabru sedamnaestogodišnjakinju koja se još uvijek lavovski bori za svoj život. Njena borba je simbol nade, snage i nepokorene volje. Vjerujemo u njenu mladost, u ruke koje je liječe i u svjetlo koje je čeka. Neka svaki novi trenutak donese korak bliže ozdravljenju. Povrijeđenima želimo snagu jaču od boli, hrabrost veću od straha i vjeru koja ne posustaje. Neka znaju da nisu sami — uz njih su misli, molitve i srca svih nas. Postoje gubici koje riječi ne mogu objasniti. Postoje boli koje samo tišina razumije. Ali postoji i zajedništvo koje nas drži, sjećanje koje nas povezuje i nada koja nas uči da, čak i u najmračnijim trenucima, čuvamo svjetlost jedni za druge.